U Huasteci iz Hidalga, u malo posjećenom kutku Meksika, određene zajednice spašavaju ponos svoje nahuatl kulture. Iznad ostalih festivalskih tradicija, ističe se slikanje tijela, predhistanski običaj koji doseže kategoriju umjetnosti.
Đavo je labav u Coacuilcu. Prije nekoliko tjedana quiquixahuitles su to već primijetili, kaže mi Antonio dok svom sinu maže sivo blato. Za slučaj da ih zamislim vilenjaci, stari Terencio namigne, pogleda u torbu i pokaže drveni instrument s usnikom od trske ugrađenim u lišće ananasa: "ovo je quiquixahuitle." Puhne. Zatim se sjetite kako je iz doline u planinu i iz planine u dolinu njegova slatka jadikovka zvučala u svakom selu, okovana jekom, iz noći u noć sve hipnotičnija. Svo nebo. Zatim su utihnuli i to je bio početak karnevalskih dozvola Huasteca.
Sunce umnožava svoju svjetlost sa osipa koji djeluje kao plaža ispred rijeke. Ovdje su se muškarci okupili - ali djeca su prva stigla - iz male zajednice Coacuilco, u podnožju smaragdnog brda i pola sata (moglo bi se vjerovati pola svijeta), cestom, od Huejutla de Reyes. U euforičnoj marljivosti stariji pripremaju pigmente, a ostatak međusobno slika tijela. Nekoliko dizajna ovih apstraktnih živih slika ima sličnosti; najljubomornije traže originalnost. Terencio je raspoložen za otkrivanje tajni i približava me rubu rijeke Calabozo gdje kante čine dugu. Ugljen, tepetatni kamen, kora pemuchea i glina, razblaženi do tačke, daju boje. "Na način naših predaka", ponosno najavljuje, prije nego što je priznao da postoji i vinil u prahu. "Ali ne toliko kao u Huejutli, zar ne? Tamo su lijeni ljudi zaboravili, tamo kupuju sve u trgovinama ”.
Pomiješani sa svinjskom mašću, vodom ili čak izgorenim uljem za automobile, pigmenti su već druga koža metamorfoziranih ljudi u hromatskim himerama. Nedostaje? Glave od perja, kartonske kape i mačete od istog materijala. Tako imamo bandu Mecosa čiji se svečani poklici pojačavaju dok se pripremaju za marš prema gradu. "Idi po žene", šapće mi Juanito na uho.
"Za žene?" Ponavljam glupo. „Naravno, danas je utorak, naš dan. Platit će za ono što su nam učinili jučer.
Na visini od 1,40 - mjera uključuje pleteni šešir iz kojeg vire dva roga - tijelo je crno poput bitumena kako bi istaknulo bijele trake na leđima izbrazdano legendom "iz davnine", što je izjava principa Dječak zavija i pridružuje se gomili. Morate ubrzati korak kako ne biste propustili predstavu ...
U okviru zajedničkih parametara, karnevali Huasteca iz Hidalga mijenjaju se od zajednice do zajednice. Mogu trajati pet ili tri dana, mogu biti asketskiji ili epikurejskiji. Postoji ili ne bi postojao autohtoni karneval, sinkretični par excellence. Čekali su se mjesecima unaprijed - zato Quiquixahuitles uživaju u izazivanju nestrpljenja - pobuđuju, kako se i očekuje, radost, plesove, proždrljivost i kostime. U ovom trenutku započinju posebnosti: regija, naseljena etničkom grupom Nahuatl, oživljava predšpanske običaje oblačenjem - više detalja, manje detalja - poput drevnih ratnika koji se danas zovu Mekosi.
Oružje i strategije
Juanito se ponovo ujedinio sa patrolama. Vojni, ulaze i izlaze iz kuća, odvodeći žene na mjesto postavljeno kao zatvor. Ozbiljnost i efikasnost su samo prividni. Čim se primijeti, otkrivaju se slabosti. Ženska lukavost zna kako se zaštititi ukusnim tamalama zacahuila, sezama punjenim grahom i korijanderom, u čašama od pulke. Oni, slabog srca i želuca, lako popuštaju, zaboravljajući na osvetu i da je takva hrana napravljena zahvaljujući njihovom novcu od otkupnine dan ranije. Prema Terencio kune se, u ponedjeljak - na dan žena - majke, supruge i kćeri bile su dobre u hvatanju muškaraca. Ušli su u kuće plešući, živjeli s porodicom i, u najmanje očekivanom trenutku, bili zarobljeni. Ili su ih besramno bacali ulicama, označavajući ih bojom kako bi ih, do hora smijeha, doveli do ograde iz koje su mogli izaći tek u dvanaest. I to, nakon plaćanja novčane kazne čiji bi fond pripao tamalesima.
U Coacuilcu ih rijetko posjećuju, čak ni iz gradova u regiji tokom svečanosti. Možda je to razlog zbog kojeg se ne osjećaju obaveznima održavati rigidan scenarij i slobodno kombinirati karnevalska poglavlja. U tren oka dvije su se mješovite vojske suočile licem u lice, na paralelnim linijama koje se stapaju u hinjenoj bitci čija je nagrada karnevalska zastava, simbol zla.
O antropolozima se raspravlja o tome jesu li to sjećanja na borbe "Mavara i kršćana" dovedene iz Španije ili je to prethodno nasljeđe. U svakom slučaju, bitka prestaje iznenada kao što je započela i grupa postaje povorka koja ide od kuće do kuće da ustoliči susjeda odgojenog u „letenju“. A onda na drugog i na drugog. Terenceova neprocjenjiva pomoć objašnjava radost: „Ritual je tjeranja demona i loše sreće od osobe, tako da imaju sreću tijekom cijele godine. Ovako će nastaviti dok se ne umore ili dok pulka ne istekne ... "
Ne čekam da to provjerim. Diskretno se opraštam i vozim automobil da pređem kilometre zemlje koji će me odvesti do Jaltocana. Takođe planinski grad, ali veći, sa dvospratnicama i trgovinama. Možda ovo objašnjava značajne razlike u njihovom karnevalu. Postoje plovci s kraljicama i kompasama, ali mekosi i dalje ostaju glavni junaci. Na trgu, ispod metalne pergole i zvukova općinskog benda, muškarci i žene odjeveni u predhistanske boje čekaju presudu sudaca za najbolju rekreaciju. Gledajući ih ovakve, sa njihovim slikama na tijelu, perjanicama, perlicama i školjkama, čovjek se osjeća privilegiranim svjedokom tradicije izbavljene iz magle vremena. Sam Bernal Díaz del Castillo nije trebao vidjeti nevjerovatnije finoće.
