Georgea Francisa Lyona, putnika s kojim smo sada zabrinuti, engleske rudarske kompanije Real del Monte i Bolaños naručile su da obavi radno i istraživačko putovanje u našu zemlju.
Lyon je napustio Englesku 8. januara 1826. i stigao u Tampico 10. marta. Planirana ruta bila je od Puerto Jaiba do San Luis Potosí, Zacatecas, Guadalajara, Valladolid (Morelia), Mexico City, trenutna država Hidalgo, Jalapa i konačno Veracruz, luka u koju je uplovio 4. decembra iste godine. Nakon prolaska kroz New York, brod je srušen i Lyon je uspio spasiti samo nekoliko stvari, uključujući i ove novine; konačno je stigla do Engleske i objavila je 1828.
DOBRO I LOŠE
U skladu sa svojim vremenom, Lyon ima vrlo engleske i vrlo savremene društvene poglede; neki od njih su između dosadnih i smiješnih: „Kada je ženama dozvoljeno da zauzmu odgovarajuće mjesto u društvu; kada je djevojkama onemogućeno da se igraju na ulici ili sa prljavim ljudima koji glume kuhare; a kada se uvede upotreba steznika, (!) i kade, a cigarete zabrane slabijem spolu, maniri muškaraca će se radikalno promijeniti. "
„Među velikim javnim zgradama (San Luis Potosí) postoji jedna vrlo zdrava za zatvaranje pobunjenih žena (ljubomorni očevi ili muževi koji uživaju privilegiju zatvaranja svojih kćeri i žena!). Crkva vezana uz ovaj čuvar zgrade vrlina vrlo je mračna i tmurna. "
Naravno, Kreoli mu nisu bili omiljeni: „Bilo bi vrlo teško, čak i u ovoj univerzalno letargičnoj zemlji, pronaći ravnodušniju, besposlenu i pospanu grupu ljudi od one Pánuca, koja je većinom Kreolka. Okruženi zemljom sposobnom za najbolju obradu, živeći u rijeci u kojoj vrvi najbolja riba, jedva imaju povrće, a rijetko i drugu hranu osim kukuruznih tortilja, a povremeno i malo trzavih. Čini se da drijemanje traje pola dana, a čak je i razgovor napor za ovu lijenu pasminu. "
KONTROVIRANA MIŠLJENJA
Nekoliko citata iz Lyona pokazuje da se naši ljudi ponašaju dobro ili da se engleski jako loše ponaša: „Ispratio sam svoje domaćine i njihove žene u pozorište (u Guadalajari), što mi se jako svidelo. Bila je uredno uređena i ukrašena, a u kutijama su bile dame odjevene po modelu Francuske i Engleske; pa, da nije bilo činjenice da su svi pušili, i tišine i dobrog ponašanja niže klase publike, gotovo bih mogao zamisliti da se nađem u Engleskoj. "
„Trinaest hiljada dolara potrošeno je na ovaj festival na rakete i predstave, dok je razrušeni mol, srušene baterije, neuređene javne zgrade i neplaćene trupe govorili o siromaštvu države. Ali dobri ljudi Vere Cruz, i zaista svi Meksikanci, posebno ljubavne emisije; i moram priznati da su oni najuređenija i najbolje ponašana gomila koju sam vidio ovom prilikom. "
Iako Lyon izražava lakoću prema autohtonim Meksikancima ("ti su jadni ljudi jednostavne, pa čak i ružne rase, i uglavnom slabo oblikovani, čiju nespretnost povećava navika hodanja nožnim prstima prema unutra" ), ima i priznanja koja treba istaknuti: "Indijanci na prodaju donose male igračke i košare, izrađene s velikom vještinom, a gorionici, dok čekaju svoje kupce, zabavljaju se rezbareći male figure ptica i drugih životinja na robi. Šta prodaješ. Genijalnost najniže klase u Meksiku zaista je izvanredna. Leperos (sic) izrađuje prekrasne figure sapuna, voska, jezgre određenog drveća, drveta, kostiju i drugih materijala. "
„Poslovična iskrenost meksičkih muletara nema premca do danas; i uz vrlo malo izuzetaka, izdržao je test nedavnih nereda. Priznajem da su mi od svih starosjedilaca Meksika najomiljeniji atletičari. Uvijek sam ih smatrao pažljivim, vrlo uljudnim, uslužnim, veselim i potpuno iskrenim; i njihovo se stanje u ovom posljednjem aspektu može bolje procijeniti na osnovu saznanja da su im često povjeravane hiljade, pa čak i milioni dolara, i da su oni u mnogim prilikama branili, riskirajući svoje živote, od tih lopovskih bandi. ... Posljednji na socijalnoj listi su siromašni Indijanci, nježna, dugotrpljiva i prezrena rasa, koji su s ljubavlju sposobni primiti najbolja učenja. "
Vrlo je zanimljivo primijetiti da ono što je Lyon primijetio 1826. godine još uvijek vrijedi 1986. godine: "Huicholi su zapravo jedini ljudi koji još uvijek žive potpuno drugačije od onih oko sebe, štiteći svoj jezik." i marljivo se odupirući svim naporima svojih osvajača. "
SMRT DIJETETA
Različite vjerske formacije zbog kojih ga je Lyon natjerao da se zapita o nekim običajima našega grada. Takav je slučaj bio na sahrani djeteta, koja je do danas i dalje poput "zabava" u mnogim seoskim područjima Meksika: "Kada sam noću slušao muziku (u Tuli, Tamps.) Zatekao sam gomilu s mladom ženom žena koja je na glavi nosila malo mrtvo dijete, odjevena u papire u boji složene u obliku tunike i bijelom maramicom vezana za dasku. Oko tijela postavili su obilje cvijeća; lice je bilo nepokriveno i male ruke povezane, kao u molitvi. Violinist i čovjek koji je svirao gitaru pratili su grupu do vrata crkve; i majka koja je ušla na nekoliko minuta, ponovo se pojavila sa svojim djetetom i oni su zajedno sa prijateljima otišli do mjesta ukopa. Otac dječaka pratio je dalje s još jednim muškarcem, koji mu je pomagao drvenom bakljom upaljenom u lansiranju ručnih raketa, od kojih je pod rukom nosio veliki zavežljaj. Ceremonija je bila sva radost i radost, jer bi sva djeca koja umru mlada trebala pobjeći iz čistilišta i odmah postati "mali anđeli". Obaviješten sam da će nakon sahrane uslijediti fandango, u znak radosti što je beba oduzeta s ovog svijeta. "
Unutar svoje averzije prema katoličanstvu, on čini izuzetak: „Jadni fratri iz Guadalupea vrlo su stoička rasa i vjerujem da ih ne treba svrstati u grupu lijenih ljudi koji se u Meksiku hrane bez korisnosti. Oni zaista žive u svom siromaštvu koje propisuje njihov zavjet, a cijeli život posvećen je dobrovoljnoj patnji. Nemaju nikakvih osobnih stvari osim grube sive vunene haljine, koja se ne mijenja sve dok se ne obuče, a koja se, dobivši miris svetosti, zatim prodaje za dvadeset ili trideset dolara i služi kao kostim mrtvačnice bhakta, koji pretpostavlja da se može ušuljati u nebo s tako svetim omotom. "
PLES GUAJOLOTE
Ne bih se iznenadio da je i dalje sačuvan sljedeći običaj, razmišljajući - kao što sam to činio - plesačice Chalme: U Guadalajari „zaustavili smo se na neko vrijeme u kapeli San Gonzalo de Amarante, poznatijoj pod imenom El Bailando. Ovdje sam imao sreće da sam zatekao tri starice kako se brzo mole i istovremeno vrlo ozbiljno plešu pred likom sveca, koji se slavi zbog svojih čudesnih izlječenja od „hladnoće i groznice“. Ovi ozbiljni i časni likovi, koji su se obilno znojili iz svih pora, odabrali su ples koji je dobro poznat u zemlji Guajolote ili plesu Turske, zbog sličnosti u gracioznosti i dostojanstvu sa rušenjem zaljubljenosti koju čine ove impozantne ptice.
„Zagovor ili tačnije individualna snaga sveca, jer sveci u Meksiku većinu vremena imaju prednost nad Božanskim, visoko je uspostavljena. I sam u znak zahvalnosti prima voštanu nogu, ruku ili bilo koji drugi dio minijaturnog tijela, koji se nalazi na stotinama ovješenih na velikoj uokvirenoj slici s jedne strane kapele, dok je Suprotni zid prekriven je malim uljnim slikama na kojima se ističu čuda onih koji su na taj način mogli pružiti takva svjedočanstva odanosti; ali sva ova idolopoklonička šarada propada. "
Naravno, Lyon je pogriješio, jer je običaj "čuda" na oltarima poznatih svetaca još uvijek u modi.
S druge strane, drugi običaji očito imaju tendenciju da nestanu: „Evanđelisti (ili pisari) obavljaju svoj poziv kao javni pisari. Vidio sam desetak ovih muškaraca kako sjede u raznim uglovima blizu vrata trgovina, zauzeti se pisanjem olovaka po diktatu svojih kupaca. Većina ih je, kako se lako može vidjeti, pisala na različite teme: neki su se bavili poslom, dok su drugi, kao što je bilo vidljivo iz probodenih srca na vrhu lista, prepisivali nježna osjećanja mladića ili djevojke koja je čučao je pored nje. Preko ramena sam zavirio u mnoge od ovih uslužnih pisara koji su sa svojim papirom sjedili na maloj ploči koja je ležala na koljenima i nisam vidio nikoga tko je loše pisao ili imao loš rukopis. "
SNIJEG I SNIJEG
Ostali kulinarski običaji - na sreću su sačuvani, iako sirovina sada ima vrlo različito porijeklo: "U šetnjama sam jako uživao u sladoledima koji su ovdje (u Moreliji) vrlo dobri, uzimajući smrznuti snijeg s planine San Andrés, ona koja opskrbljuje sve slastičarnice svojim zimskim šeširom. "
"Ovo je bio najfiniji sladoled od mlijeka i limuna (u Jalapi), za koji se snijeg početkom godine donosi iz Perotea, a u jesen iz Orizabe." Naravno, Lyon se odnosi na istoimeni vulkan. Što se tiče snijega, moram primijetiti da krčenje šuma danas čini ono što je ovaj engleski putnik primijetio vrlo čudnim: Nevado de Toluca sniježio je 27. septembra, a Malinche 25. oktobra; trenutno, ako bi to bilo u januaru.
I prelazeći unutar iste grane slatkiša - od sladoleda do žvakaćih guma, moram priznati da sam se iznenadio kad sam saznao da ih žene u Jalapi već žvaču: „Pronašao sam i asortiman drugog članka pod nazivom„ slatka zemlja “, koji jedu žene, zašto ili zbog čega, nisam znala. Sastoji se od vrste gline umješane u male kolače ili životinjskih figura s vrstom voska koji izlučuju sapoti. " Već smo znali da je žvakaća guma sok sapodele, ali sada znamo da Amerikanci nisu pioniri koji je koriste za tu ružnu naviku.
INTERES ZA PREHISPANIKA
Lyon nam pruža razne podatke o pred hispanskim ostacima koje ne bih smio zanemariti. Neki su vjerovatno besposleni, drugi bi mogli biti novi trag: „Otkrio sam da se na ranču zvanom Calondras, oko devet liga (od Pánuca), nalazi nekoliko vrlo zanimljivih starih predmeta, smještenih na strani brda prekrivenog divljim drvećem ... glavna je velika komora poput peći, na čijem je podu pronađen velik broj ravnih kamena, sličnih onima koje žene koriste za mljevenje kukuruza, i koji su i danas dostupni. Smatra se da je ovo kamenje, poput velike količine drugih trajnih predmeta namještaja, davno uklonjenih, odloženo u pećini u nekom bijegu Indijanaca. "
"Otkrio sam (u San Juanu, Huasteca potosina) nesavršeni komad skulpture, koji je u dalekoj sličnosti bio s figurom lika lava, broda i čuo sam da u drevnom gradu ima još nekih udaljenih liga pod nazivom" Quaí-a-lam. "
„Sletjeli smo u Tamanti da kupimo mlijeko i pola kamene božice, za koju sam čuo u Pánucu, što je bilo veliko opterećenje za četvoricu muškaraca koji su je odnijeli u kanu. Komad sada ima čast da se u muzeju Ashmolean u Oxfordu pomiješa s nekim egipatskim idolima. "
„U blizini sela zvanog San Martín, smještenog dugotrajnim putovanjem kroz planine na jugu (od Bolañosa, Jal.), Kaže se da postoji pećina koja sadrži nekoliko kamenih figura ili idola; I da sam bio gospodar svog vremena, sigurno bih posjetio mjesto o kojem domoroci još uvijek govore sa takvim zanimanjem. Jedine starine koje sam mogao dobiti u Bolañosu, nudeći nagrade, bila su tri vrlo dobra kamena klina ili bazaltne sjekire; A kad se saznalo da kupujem znatiželje, čovjek me došao obavijestiti da se nakon dugog dnevnog putovanja mogu naći 'kosti pogana', od kojih je obećao da će ih donijeti ako im osiguram mazge, jer je njihova veličina bila vrlo velika velika. "
JEDNO IZNENADENJE POSLE JEDNOG
Od različitih rudarskih imanja koja je Lyon posjetio, izdvajaju se neke slike. Sadašnji grad „duhova“ Bolaños bio je to već 1826. godine: „Danas slabo naseljeni grad izgleda kao da je nekada bio prvoklasan: ruševine ili polugrađe prekrasnih crkava i prelijepih zgrada od pješčenjaka nisu jednake one koje sam do sada vidio. Na tom mjestu nije bilo nijedne kolibe ili kolibe od blata: sve su kuće izgrađene od vrhunskog kamena; i javne zgrade koje su sada bile prazne, ruševine ogromnih srebrnih imanja i drugih objekata povezanih s rudnicima, sve je govorilo o neizmjernom bogatstvu i sjaju koji su zacijelo vladali u ovom sada mirnom i povučenom mjestu. "
Srećom, gotovo se ništa nije promijenilo na ovom drugom divnom mjestu: „Real del Monte je zaista jako lijepo mjesto, a dolina ili jaruga koja se prostire sjeverno od grada je jednostavno vrhunska. Brza bujica planina prelijeva se preko njega u grubi i stjenoviti kanal, a od obala do vrha visokih planina koji ga vrlo blizu graniči gusta je šuma okota ili borova, hrasta i jele. Teško da će biti kut u cijelom ovom produžetku koji nije vrijedan umjetničke četke. Raznovrsne nijanse bogatog lišća, slikoviti mostovi, strme stijene, dobro naseljene staze, izbušene u porfirskim stijenama, sa uvijek različitim krivinama i skokovima bujice, imaju novost i šarm s kojim se malo poravna. "
Grof Regla bio je domaćin Lyonu, ali to ga nije spasilo od njegovih kritika: „Grof je živio u jednospratnoj kući (San Miguel, Regla) koja je bila napola razularena, loše namještena i ne baš ugodna; sve sobe gledaju na malo dvorište u centru, uskraćujući sebi prednost prekrasnog pogleda. Vlasnici najveće i najljepše haciende, koja im donosi prihod od 100.000 američkih dolara, zadovoljni su konakom i udobnošću koju bi engleski gospodin oklijevao ponuditi svojim slugama. "
Strogi arhitektonski ukus Engleza nije mogao zarobiti čudo meksičke kolonijalne umjetnosti: „Vozili smo se do (Santa Marije) Regle i ušli u proslavljenu Haciendu de Plata, koja je navodno koštala 500.000 funti. To je sada neizmjerna ruševina, ispunjena čudovišnim zidanim lukovima, koji su izgleda izgrađeni za potporu svijetu; i vjerujem da je na to potrošeno pola ogromne sume; ništa ne može oduzeti taj pustošni zrak koji je hacijendi dao izgled srušene tvrđave. Leži duboko u strmoj jaruzi, okružen bazaltnim liticama tako jedinstvene ljepote, o kojoj je toliko puno rečeno. "
Između San Luisa Potosija i Zacatecasa posjetio je Haciendu de las Salinas, koja se „nalazi u sušnoj ravnici, blizu mjesta na kojem se nalaze močvare, iz kojih se sol vadi u nečistom stanju. To se u velikim količinama troši u rudarskim objektima, gdje se koristi u procesu spajanja. " Da li će se i danas proizvoditi?
PUMPE U TAMPICU
A što se tiče soli, pronašao je blizu Tule u državi Tamps slano jezero u prečniku od oko tri kilometra, očigledno lišeno životinjskog sveta. To me podsjeća da u Tamaulipasu postoje cenoti (prema Barra del Tordo), ali to nije jedina jukatekanska znatiželja koja prelazi granice ovog poluostrva; vrijedna ove anegdote koju je Lyon proživio na večeri u Tampicu: „Gospodin je iznenada ustao, u zraku velikog entuzijazma, mašući rukom iznad glave s povikom radosti, a zatim proglasio„ bombom! “ Čitavo društvo ustalo je da slijedi njegov živahni impuls, dok su se čaše punile i šutjela; nakon toga toster je ozbiljno izvadio iz džepa pripremljenu kopiju svojih stihova. "
Čini mi se da je Lyon, prije nego što je bio mornar i rudar, imao srce putnika. Pored mjesta koja zahtijeva priroda njegovog radnog putovanja, posjetio je Ixtlán de los Hervores, Michigan. I primjećuje se da su trenutni vreli izvori i gejziri već imali isti impozantan izgled najmanje 160 godina; Kao i u Rotorui na Novom Zelandu, autohtoni ljudi hranu kuhaju u hipertermičnim izvorima. Izvještava o drugim SPA-ima ("zdravlje za vodu", na latinskom): u Hacienda de la Encarnación, blizu Villanueye, Zac., I u Hacienda de Tepetistaque, "pet liga istočno" od prethodne. U Michoacánu je posjetio izvor rijeke Zipimeo i njen „prekrasni vodopad, između kamenja i drveća.
METALI I NAFTA
U Hidalgu je bio u Piedras Cargadasu („jedno od najdivnijih mjesta u stijenskim krajolicima koje sam ikad vidio“) i popeo se na brda Pelados i Las Navajas. „Obsidijana ima u obilju po brdima i ravnicama koje nas okružuju; žila i bunari koje su napravili Indijanci su na vrhu. Ne znam jesu li iskopavanja bila duboka, ali trenutno su gotovo pokrivena i samo ako su dovoljno iskopana, pokazuju svoj izvorni oblik, koji je kružan ”.
Rudnici bakra u Somalhuacanu izgledaju vrlo zanimljivo, Perote: „Bakar je izvađen samo iz rupa ili malih frontalnih špilja svjetlosnih litica, a toliko je bogat da bi se to mjesto s pravom moglo nazvati 'djevičanskim tlom'. Većina ovih stijena bogata je metalima; a mala iskopavanja onih koji su tragali za zlatom i veći otvori za vađenje bakra vide se odozdo poput orlovih gnijezda na strmim liticama gore “.
Njegov opis „crnog zlata“ ušća Chile takođe je vrlo zanimljiv: „Postoji veliko jezero, u kojem se nafta sakuplja i nosi u velikim količinama do Tampica. Ovdje se naziva katran, a za njega se kaže da puše sa dna jezera i da pluta u velikom broju na površini. Ona koju sam više puta opazio bila je tvrda i lijepog izgleda, a koristila se kao lak ili za pokrivanje dna kanua. " Također je od velikog interesa, iako iz drugih razloga, način izrade mezcala u San Luis Potosíju: „To je vatreni liker destiliran iz srca Magueya, od kojeg se lišće reže do temelja korijena, a zatim dobro zdrobite i prokuhajte; Zatim se stavlja u neizmjerne kožne čizme ovješene na četiri velika kolca, gdje im je dopušteno da fermentiraju, dodajući im pulku i grane grma zvanog 'yerba timba' za pomoć u fermentaciji. Ove kožne čizme sadrže po dvije cijevi. Kad se liker dovoljno pripremi, on se iz čizama prazni u alembik ili miro, koji se nalazi u ogromnoj posudi s motkama i prstenovima, poput vrlo velike bačve, iz koje destilirana tekućina teče kanalom od lista. od Maguey. Ova bačva je na podzemnoj vatri, a hladna voda taloži se u velikoj bakarnoj posudi koja je postavljena na vrh bačve i miješana po ukusu. Mezkal se zatim čuva u cijelim goveđim kožama, od kojih smo vidjeli vrlo punu sobu, a izgled je imao kao neka vrsta stoke koja visi o skočnim zglobovima, bez nogu, glave i kose. Mezcal se na tržište šalje u kozjim kožama. "
SLIKE IZGUBLJENE ZAUVIJEK
Iako bih na kraju želio ostaviti ovaj "ukus u ustima", kako bih izbjegao sumnje, radije to radim s dvije marke koje nedostaju, nažalost zauvijek; iz Lerme, bukolika: „Okružena je prostranom močvarom koju prelaze dobri povišeni putevi; i odavde se rađa Rio Grande ... Vodene bare su ovdje prekrasne prozirnosti, a visoke trske koje ispunjavaju močvaru su mjesto za rekreaciju velikog broja vodenih ptica, među koje bih na vrlo malom prostoru mogao nabrojati trideset i pet devet bijelih čaplji. "
I još jedno, vrlo daleko, od Mexico Cityja: „Njegova živahna bjelina i nedostatak dima, veličina njegovih crkava i ekstremna pravilnost njegove strukture dale su mu izgled kakav nikada nije viđen u evropskom gradu, a proglašavaju jedinstvenim, možda neusporedivim u stilu.
