Tko je zapravo bila Rosario de la Peña y Llerena i koje vrline i lične prilike su joj omogućile da postane osovina muške i - još istaknutije patrijarhalne književne grupe, u skladu s društvenim i moralnim kanonima koji se koriste?
Dive mu se noćna svjetla
Smeje mu se planine i mora
I suparnik je sunca,
Otisak njegovog stopala, fosforescentnog,
Napolje vijenac na ponosnom čelu
Ne od anđela, od boga.
Tako je mudri Ignacio Ramírez 1874. godine opisao onu ženu oko koje je bila grupirana najbolja od meksičke inteligencije devetnaestog stoljeća: pjesnici, prozaisti, novinari i govornici koji su je izabrali za „službenu muzu“ bogatog književnog pokreta onih godine, isti koji danas u okviru nacionalne književne istorije prepoznajemo kao postromantično razdoblje.
Ali ko je zapravo bila Rosario de la Peña y Llerena i koje su joj vrline i lične okolnosti dopustile da postane osovina muške i - još istaknutije patrijarhalne književne grupe, u skladu s društvenim i moralnim kanonima koji se koriste?
Poznato je da je rođena u kući na Calle Santa Isabel, broj 10, u Mexico Cityju, 24. aprila 1847. godine, i da je bila kćerka Don Juana de Ia Peñe, bogatog zemljoposjednika, i Doñe Margarite Llerene, koja Obrazovali su je zajedno s braćom i sestrama u okruženju društvenog kontakta i književne nadogradnje, jer su na razne načine bili povezani s ličnostima iz književnosti i politike tog vremena, poput španskog pisca Pedra Gómeza de la Serne i Maršal Bazaine, carstva Maximilian.
Isto tako, kad se vratimo na stranice napisane u Meksiku tokom posljednje trećine prošlog stoljeća, iznenađujuće je utvrditi učestalost - danas bi se moglo reći - nesrazmjernu - s kojom se lik Rosarija pojavljuje u djelima najboljih nacionalnih pjesnika tog doba, uvijek proglašavanih „ne samo kao simbol ženske stvari, već kao kemijski čista suština ljepote ”.
Nesumnjivo je da je Rosario morala biti vrlo lijepa žena, ali ako se tome dodaju darovi talenta, dobrog ukusa, pažljive upute, delikatnog tretmana i lične dobrote koju su je poštovaoci i prijatelji prepoznali, kao i podaci o relevantnom društveno-ekonomskom položaju njene porodice, sve ovo, međutim, i dalje bi bilo nedovoljno, kao ni izuzetno, da opravda slavu ove mlade žene čije je ime, a da nikada nije pisalo, neraskidivo povezano s istorijom nacionalnih pisama devetnaestog vijeka.
Dvije druge okolnosti - jedna povijesno-književne, a druge anegdotske - bile bi ključne za njegovu slavu. Prva, objašnjiva iz društveno-estetskog mentaliteta koji je karakterizirao romantizam, njeguje taj spoj stvarnosti i fantazije i onih idolopokloničkih stavova u odnosu na žensku figuru, u kojima je ideal prekriven stvarnim entitetom u potrazi za personifikacijom. ljepote. Što se tiče drugog, to se dogodilo prilikom samoubistva sada poznatog pisca Manuela Acuñe, koje se dogodilo u sobi koju je on, kao pripravnik, zauzimao u zgradi koja je u to vrijeme pripadala Medicinskom fakultetu. Vijest o ovoj činjenici objavljena je sutradan, 8. decembra 1873. godine, zajedno s prvom objavom njegove pjesme "Nocturno", najpoznatije pjesme o frustriranoj ljubavi koju meksička lirika ima do danas, a u koji je njegov autor, prema posveti, otkrio detalje navodne ljubavne veze između njega i Rosario de la Peña. Pod drugim okolnostima, ova bi priča bila samo zanimljiva mlinica za glasine, ali uvećana strašnim oreolom smrti mladog pjesnika postala je žarište u svim razgovorima. Štoviše, prema Joséu López-Portillu, stvar je postala gradska, nacionalna i o njoj se raspravljalo u cijeloj Republici, od sjevera do juga i od okeana do okeana; i ne samo to, već se, na kraju prelazeći granice našeg teritorija, proširio po svim zemljama španskog govornog područja ovog kontinenta. I kao da to još nije bilo dovoljno, prešao je vode Atlantika i stigao do same Evrope, gdje je epizodu tretirala štampa koja se u to vrijeme bavila špansko-američkim poslovima. Ilustrirana domovina ovog grada reproducirala je dugačak članak objavljen u pariskom Charmantu, francuske prijestolnice (...) u kojem je rečeno da je tužni kraj pjesnika iz Coahuile posljedica neljudske nevjere njegove voljene. Acuña je, prema riječima kolumniste, bio u ljubavnim vezama s Rosariom i spremao se oženiti njome, kada je bio prisiljen napustiti Meksiko iz poslovnih razloga, a ne želeći je vidjeti izloženu opasnosti usamljenosti, prepustio ju je povjerenoj njezi od pouzdanog prijatelja; a on i ona, počinivši najcrnju nezahvalnost, razumjeli su se da se vole tokom odsustva pjesnika. Pa kad se vratio sa svog nesrećnog putovanja, zatekao je nevjernike koji su već oženjeni, a zatim izluđen razočaranošću i bolom, očajnički je apelirao na samoubistvo.
Smrt je njegovoj žrtvi pripisala priznanje koje se malo tko i s vrlo malo sreće usudio uskratiti. Tako je Rosario de Ia Peña - od tada poznata kao Rosario la de Acuña - zauvijek bila obilježena poviješću perfidnosti i zavođenja koja je prešla granicu njezinog stoljeća i koja se, čak i posljednjih osamdesetih, vratila u život. svjetlo u ponovljenom izdanju spomenutog teksta López-Portilla, koji je - uprkos svojoj zakletvi s ciljem demistifikacije ove ženske figure - još jednom sudjelovao u pogrešno prikazanoj interpretaciji čuvenog "Nocturno", a s njim i kleveti imena Rosarija, kada je potvrdio da se u njegovim stihovima može nazreti nesretna strast, "u uzvraćeno vrijeme, na kraju nepoznata i možda izdana.
Međutim, ne postoji niti jedan redak iz „Nocturna“ koji to potvrđuje; tamo gdje je vate započeo svoje stihove, jasno je da je on započeo izjavu ljubavi ženi koja je o tome znala vrlo malo, možda ništa, kako joj kaže:
Ja
Pa trebam
reći da te obožavam,
Kažem ti da te volim
sa svim svojim srcem;
Da puno patim,
da puno plačem,
Da više ne mogu toliko,
i na vapaj u kojem vas preklinjem,
Preklinjem vas i razgovaram s vama u ime
moje poslednje iluzije.
I još dodaje u strofi IV:
Razumem vaše poljupce
nikad ne smiju biti moji,
Razumem to u tvojim očima
Nikad se neću vidjeti,
I volim te, i to u svojoj ludosti
i vatrena buncanja
Blagoslivljam vaš prezir,
Obožavam vaše zaobilaznice,
I umjesto da te manje volim,
Volim te više.
Što se tiče one strofe VI koju je López-Portillo citirao kao mogući dokaz svršenog odnosa (A nakon što je vaše utočište / završeno, / vaša upaljena svjetiljka, / vaš veo na oltaru, [...]), to je sam pjesnik koji nam kaže da ovo nije bilo ništa drugo nego opis njegovih žudnji za ljubavlju, što pokazuju imenice koje koristi ispod -san, želja, nada, sreća, zadovoljstvo, pothvat-, osvjetljavajući samo očekivanje, opsesiju , koji želi:
IX
Bog zna da je to bilo
moj najljepši san,
Moja nestrpljivost i moja nada,
moja sreća i moje zadovoljstvo,
Bog zna da ništa
Šifrirao sam svoju predanost,
Ali puno te volim
ispod ognjišta koje se smije
To me je zamotalo u njegove poljupce
kad me vidio rođenog!
Međutim, u postromantičnom kontekstu (pa čak i u naše dane), tragedija ženskih izdaja i krivice postigla je lakšu difuziju od objašnjenja samoubistva zbog patološke hiperestezije; tako da su se oni glasovi koji su se, prema peruancu Carlosu Amézagi, ustali u odbranu mlade žene i, prije svega, njezino svjedočenje u korist njene nevinosti, skrivali pod anatemizirajućim glasovima ostalih, bilo da su oni slavni članovi Liceo Hidalgo - koji su je javno osudili na prvom zasjedanju koje je u tu svrhu održano nakon Acuñinog samoubojstva - ili neki od njenih takozvanih obožavatelja, koji su svojim pjesničkim djelima nastavili cementirati sumornu, čak demonsku sliku Rosarija do kraja stoljeća. .
Kad to shvatimo, možemo pretpostaviti u kojoj je mjeri ta posthumna Acuñaina pjesma i zasluga njegovih bližnjih nanijela moralnu i psihološku štetu stvarnom Rosariu, jednoj od mnogih stvarnih žena koje je povijest ušutkala, nesposobna da izgradi vlastiti javni imidž. Ne iznenađuje tada saznanje da je uprkos svojoj jasnoj inteligenciji postala tužna, nepovjerljiva, zabrinuta i nesigurna žena, kako ju je Martí opisao: "ti u svim svojim sumnjama i svim svojim kolebanjima i svim svojim nadama prije mene." Niti to iznenađuje njenu konačnu slobodnost - uprkos mnogim udvaračima - nakon dužeg udvaranja od više od jedanaest godina s pjesnikom Manuelom M. Floresom, takođe okrnjenim njegovom bolešću i smrću.
Lažno zrcalo svjetla i sjene postavljeno na njegovu stvarnu figuru, ostavilo je do danas skrivenim druge podatke koji bi osvjetljavali višestruke razloge koji su Acuñu doveli do samoubojstva, među kojima je bila i njegova neuzvraćena - i vjerojatno nepoznata - strast prema Rosariju. još jedan uzrok. Mora da je mnogo toga imalo utjecaja na fatalnu odluku preosjetljivog mladića, njegovo dugotrajno odvajanje od rodne kuće i smrt oca tokom njegove odsutnosti - kao što se to više puta cijeni u njegovom radu - kao i nevjera pjesnikinje Laure Méndez, s kojom je imao tih godina održavala efikasnu ljubavnu vezu, do te mere da je imala dete sa njom dva meseca pre samoubistva.
Očigledno je to bio ljubavnik koji ga je tokom putovanja Acuñe iz grada zamijenio u ljubavnoj vezi pjesnika Agustína F. Cuence, prijatelja obojice, kojem je povjerio pažnju svoje voljene. kako bi ga zaštitili od "opasnosti po društvo". Ovu činjenicu je historija pripisala Rosariu, prema López-PortiIlou, uprkos njegovoj neskladnosti s obzirom na činjenicu da je uvijek živjela s roditeljima i braćom i sestrama, što bi Acuñin dodjeljivanje Cuenci učinilo potpuno nepotrebnim. S druge strane, ova bi se situacija vrlo dobro objasnila ako se radi o spomenutoj pjesnikinji, ako se uzme u obzir da je bila samohrana majka i da je povrh toga bila udaljena od svog rodnog kraja: opštine Amecameca.
Na svoj 50. rođendan, Rosario de la Peña nastavila je odlučno dokazivati svoju nevinost nekolicini koji su je željeli čuti, pokazujući tako reflektirajuću i, unatoč svemu, spokojnu prosudbu, izrazila je Amézagi u. Privatni intervju, koji je kasnije objavio od njega: „Da sam jedna od toliko ispraznih žena, insistirao bih na suprotnom, hinjenim izrazima tuge, da podgrejem roman iz kojeg sam heroj. Znam da za romantična srca nema veće privlačnosti od strasti s tragičnim efektima kakvu mnogi pripisuju Acuñi; Znam da se bezuvjetno odričem svojom iskrenošću divljenja budala, ali ne mogu biti dodatak obmani koja ima tragove ponavljanja u Meksiku i drugim točkama. Tačno je da mi je Acuña posvetio svoj Nocturno prije nego što se ubio [...], ali istina je i da je ovaj Nocturno bio samo Acuña-in izgovor da opravda svoju smrt; jedan od mnogih hirova koje neki umjetnici imaju na kraju svog života […] Da li bih bio pjesnikova fantazija njihove posljednje noći, jedna od onih idealnosti koja sudjeluje u nečemu od istine, ali koja ima više od zanosnog sna i nejasna raspoloženja tog delirija? Možda taj Rosario de Acuña nema ništa moje osim imena! […] Acuña, posjedujući inteligenciju prvog reda, budući da je bio tako velik pjesnik, skrivao je u dubinama svog bića taj tihi očaj, duboku nesklonost životu koja obično potiče samoubistvo kada se sastave određeni osjećaji. .
Ovo svjedočenje je jedini trag koji smo pronašli o njegovom glasu, o njegovom stvarnom biću koje se uvijek nazire kroz pogled drugih. Međutim, objektivnost koja i dalje nadilazi ove riječi - izgovorene prije više od 100 godina - i produženje do danas te njene prevarantske slike, govore nam da priča o Rosariu de la Peña nije gotova i da je zadatak osvjetljavanje vašeg pravog lica iza ogledala još uvijek je mnogo više od puke vježbe protiv zaborava.
