Kolonijalno doba motiviralo je španske pisce da se zainteresuju za Novu Španiju. Otkrijte više o literaturi ovog vremena ...
Kako je kolonija napredovala, tačnije barokno, dvije su Španjolske, Stara i Nova, imale tendenciju da više nalikuju jedna drugoj, ali između njih je bilo velikih kontrasta. Mnogi španski pisci željeli su doći u nove zemlje: sam Cervantes uzalud je tražio razne položaje u prekomorskim kraljevstvima, visoki mistik San Juan de la Cruz već je pripremao svoj odlazak kad mu je smrt zatvorila put, a drugi pisci, poput Juan de la Cueva, Tirso de Molina i domišljati Eugenio de Salazar proveli su nekoliko godina u novim zemljama.
Ponekad je umjetnik svom stalnom prisustvu pridodavao utjecaj koji su njegova djela vršila na baroknu kulturu Novog svijeta, međutim književni izraz Nove Španije ima nepremostive eksponente u Carlos de Sigüenza y Góngora, Sor Juana Inés de la Cruz, Bernardo de Balbuena, Juan Ruiz de Alarcón, Francisco Bramón, Miguel de Guevara -Michoacan koji je zaslužan za čuveni sonet "Moj Bog me ne pokreće da te volim", koji nije ni iz San Juan de la Cruza, ni iz Santa Tereze, pa čak i Fray Juan de Torquemada.
Govoreći o književnom baroku, možemo iznijeti nekoliko razmatranja: Možda je najizraženija karakteristika književnog baroka možda kontrast. Ovaj hiaroscuro, koji se u djelima očituje kao paradoks, kontradikcija i upotreba teza i antiteza, gotovo je nedvosmislen simptom barokne upotrebe jezika: pomislimo, na primjer, na sonet Sor Juane Inés de la Cruz: „al To me nezahvalno ostavlja da tražim ljubavnika, / onoga koji me prati ostavljam nezahvalnog / stalno obožavam koga moja ljubav maltretira; / zlostavljanje za kojim moja ljubav neprestano traži ", u njemu su i tema i upotrijebljene riječi apsolutna demonstracija jednog i njegovog suprotnog. Pisac ne tvrdi originalnost, koncept koji ni u renesansi ni u baroku nije važan kao danas već naprotiv, pojam demímesisoimitatio, koji je na jasnom španskom jeziku „nalikovati, oponašati manire ili geste“, mnogo je puta dao piscu dobru fakturu i reputaciju. To je garantovalo erudiciju i prestiž onoga koji je napisao djelo. Kroničar općenito iznosi svoje izvore i ističe autore koji na njega utječu, a oni obično uspostavljaju analogiju kako bi svoje vlastite umetnuli u univerzalni kontekst. Na primjer, Sor Juana slijedi konvencionalne smjernice tradicionalnog baroknog analognog koda: kada je riječ o odavanju počasti nekome, na primjer u slučaju Alegorijskog Neptuna, ona ga izjednačava s klasičnim božanstvom. Lrika je bila najpopularniji žanr tog doba, a među njima sonet ima posebno mjesto. Kultivirani su, naravno, i drugi žanrovi: kronika i pozorište, disertacija i sveta pisma i druga djela manje umjetnosti. Barokni pjesnici sa svojim trikovima koriste paradoksalno, antitetičko, kontradiktorno, pretjerano, mitološki, književni utjecaj, ogromni efekti, iznenađujući opisi, pretjerivanje. Oni takođe prave književne igre i hirove poput anagrama, amblema, lavirinta i simbola. Ukus za pretjerivanje dovodi do umjetnosti ili, barokno bismo rekli, obrnuto. Teme se mogu razlikovati, ali općenito govore o kontrastima između osjećaja i razuma, mudrosti i neznanja, raja i pakla, strasti i smirenosti, privremenosti, taštine života , prividno i istinito, božansko u svim oblicima, mitološko, povijesno, naučno, moralno, filozofsko, satirično. Ističe se kulturološki naglasak i izražen ukus za retoriku.
Spoznaja da je svijet predstavljanje, maskenbal, jedan je od trijumfa baroka unutar i izvan književnosti.
