Fray Bernardino de Sahagún može se smatrati maksimalnim istraživačem svega što se tiče kulture Nahua, posvećujući čitav svoj život kompilaciji i naknadnom pisanju običaja, načina, mjesta, manira, bogova, jezika, nauke, umjetnosti, hrane, društvena organizacija itd. takozvane Mexice.
Bez istraga Fraya Bernardina de Sahaguna izgubili bismo velik dio svoje kulturne baštine.
ŽIVOT FRAYA BERNARDINA DE SAHAGHNA
Fray Bernardino rođen je u mjestu Sahagún, kraljevstvo León, u Španjolskoj, između 1499. i 1500. godine, umro je u Mexico Cityju (Nova Španija) 1590. godine. Njegovo prezime bilo je Ribeira i zamijenio ga je za svoj rodni grad. Studirao je u Salamanci i stigao u Novu Španiju 1529. godine s fratrom Antoniom de Ciudadom Rodrigom i još 19 braće iz reda San Francisca.
Imao je vrlo dobar izgled, kako je izjavio Fray Juan de Torquemada, koji kaže da su ga "stariji redovnici sakrili od žena".
Prve godine boravka proveo je u Tlalmanalcu (1530.-1532.), A zatim je bio čuvar samostana Xochimilco i, prema pretpostavkama, ujedno i njegov osnivač (1535.).
Predavao je Latinidad na Colegio de la Santa Cruz de Tlatelolco pet godina od njegovog osnutka, 6. januara 1536; a 1539. bio je čitač u samostanu pri školi. Izvršen raznim zadacima svog Reda, prošetao je dolinom Puebla i predjelom vulkana (1540.-1545.). Vraćen u Tlatelolco, ostao je u samostanu od 1545. do 1550. godine. Bio je u Tuli 1550. i 1557. godine. Bio je provincijski odred (1552.) i posjetitelj skrbništva Svetog Jevanđelja u Mičoakanu (1558.). Prebačen u grad Tepepulco 1558. godine, ostao je tamo do 1560. godine, prelazeći 1561. ponovo u Tlatelolco. Tamo je trajalo do 1585. godine, godine u kojoj odlazi boraviti u samostan Grande de San Francisco u Mexico Cityju, gdje ostaje do 1571. godine da bi se ponovo vratio u Tlatelolco. 1573. propovijedao je u Tlalmanalcu. Ponovno je postao provincijal od 1585. do 1589. Umro je u dobi od 90 ili nešto više godina u samostanu Grande u San Francisco de México.
SAHAGÚN I NJEGOVA METODA ISTRAŽIVANJA
S reputacijom zdravog, snažnog muškarca, marljivog radnika, prisebnog, razboritog i punog ljubavi prema Indijancima, čine se bitnim dvije bilješke u njegovom karakteru: čvrstoća, pokazana u 12 decenija raskošnog napora u korist njegovih ideja i njegovog djela; i pesimizam, koji gorke refleksije zatamnjuje pozadinu svoje istorijske scene.
Živio je u vremenu tranzicije između dviju kultura i mogao je shvatiti da će Mexica nestati, apsorbirana Europljanima. U složenost autohtonog svijeta ušao je s posebnom upornošću, suzdržanošću i inteligencijom. Potaknuo ga je njegov žar kao evangelizatora, jer je posjedujući to znanje pokušao bolje se boriti protiv domaće paganske religije i lakše preobratiti domoroce u vjeru Hristovu. Svojim pisanim radovima kao evangelizator, istoričar i lingvista davao im je razne oblike, ispravljajući ih, proširujući i zapisujući ih kao zasebne knjige. Pisao je na nahuatlu, jeziku koji je savršeno posjedovao, i na španskom, dodajući mu latinski. Od 1547. godine počeo je istraživati i prikupljati podatke o kulturi, vjerovanjima, umjetnosti i običajima starih Meksikanaca. Da bi uspješno izvršio svoj zadatak, izumio je i pokrenuo modernu metodu istraživanja, i to:
a) Izradio je upitnike u Nahuatlu, koristeći učenike Colegio de la Santa Cruz de Tlatelolco, koji su napredovali u „romantičnosti“, odnosno latinskom i španskom, dok su bili stručnjaci za Nahuatl, njihov maternji jezik.
b) Pročitao je ove upitnike Indijancima koji su bili na čelu naselja ili dijelova grada, koji su mu slali starije autohtone ljude koji su mu pružali neprocjenjivu pomoć i poznati su kao Sahagúnski informatori.
Ti su doušnici bili iz tri mjesta: Tepepulco (1558. - 1560.), gdje su napravili prve spomenice; Tlatelolco (15641565.), gdje su napravili spomenice sa školijama (obje verzije identificirane su s takozvanim zakonikom o zakonu); i La Ciudad de México (1566.-1571.), gdje je Sahagún izradio novu verziju, puno cjelovitiju od prethodnih, kojoj je uvijek pomagao njegov tim učenika iz Tlatelolca. Ovaj treći konačni tekst je Opšta istorija stvari o Novoj Španiji.
LJUBAVNA DESTINACIJA NJEGOVOG DJELA
1570. godine, iz ekonomskih razloga, paralizirao je svoj rad, prisiljen da napiše sažetak svoje povijesti, koji je poslao Vijeću Indije. Ovaj tekst je izgubljen. Još jedna sinteza poslana je papi Piju V. i čuva se u Vatikanskoj tajnoj arhivi. Nazvan je Kratki sažetak idolopokloničkih sunca koje su Indijanci Nove Španije koristili u doba svojih nevjera.
Zbog spletki fratara istog Reda, kralj Felipe II naredio je da 1577. godine sakupe sve verzije i kopije Sahagúnovog djela, strahujući da će se autohtoni narod i dalje držati svojih uvjerenja ako su sačuvana na svom jeziku. . Ispunjavajući ovo konačno naređenje, Sahagún je svom pretpostavljenom Frayu Rodrigu de Sequeri dao verziju na španskom i meksičkom jeziku. Ovu verziju je otac Sequera donio u Europu 1580. godine, koja je poznata kao Rukopis ili Kopija Sequeraya i identificirana je s Firentinskim kodeksom.
Njegov tim trojezičnih učenika (latinski, španski i nahuatl) činio je Antonio Valeriano iz Azcapotzalca; Martín Jacobita iz četvrti Santa Ana ili Tlatelolco; Pedro de San Buenaventura, iz Cuautitlana; i Andrés Leonardo.
Njegovi prepisivači ili pendolisti bili su Diego de Grado, iz susjedstva San Martín; Mateo Severino, iz susjedstva Utlac, Xochimilco; i Bonifacio Maximiliano iz Tlatelolca i možda drugi čija su imena izgubljena.
Sahagún je bio tvorac rigorozne metode naučnog istraživanja, ako ne i prva, budući da je Fray Andrés de Olmos bio ispred njega u vrijeme njegovih ispitivanja, bio je najnaučniji, pa se smatra ocem etnopovijesnih i društvenih istraživanja Americana je, predviđajući dva i po vijeka oca Lafitana, uglavnom smatrao svojim proučavanjem Irokeza prvim velikim etnologom. Uspio je prikupiti izvanredan arsenal vijesti iz usta svojih doušnika koji se odnose na meksičku kulturu.
Tri kategorije: božansko, ljudsko i prizemno, duboke srednjovjekovne tradicije u okviru povijesne koncepcije, sve su u Sahagunovom djelu. Dakle, postoji bliska veza u načinu koncipiranja i pisanja njegove Povijesti s djelom, na primjer, Bartolomeja Anglika pod naslovom De proprietatibus rerum ... in romance (Toledo, 1529), knjigom koja je u njegovo vrijeme bila u modi, kao i sa djelima Plinio Stariji i Albertoel Magno.
SuHistoria, koja je enciklopedija srednjovjekovnog tipa, modificirana renesansnim znanjima i onima iz kulture Nahuatl, predstavlja rad različitih ruku i različitih stilova, budući da je njen tim učenika intervenisao najmanje od 1558. do 1585. U njemu se s kristalnom jasnoćom opaža njegova pripadnost, s piktografskom tendencijom, takozvanoj školi Meksiko-Tenochtitlan, od sredine 16. vijeka, sa „oživljenim astečkim“ stilom.
Sve ove obilne i veličanstvene informacije ostale su u zaboravu, sve dok Francisco del Paso y Troncoso - duboki poznavalac Nahuatla i veliki istoričar - nije objavio originale sačuvane u Madridu i Firenci pod naslovom Historia general de las cosas de Nueva España. Djelomično faksimilno izdanje matrice Codices (5 tomova, Madrid, 1905-1907). Peti tom, prvi u seriji, donosi 157 ploča od 12 knjiga Firentinskog kodeksa koja se čuva u Laurentianovoj biblioteci u Firenci.
Izdanja Carlosa Marije de Bustamantea (3 toma, 1825. - 1839.), Irinea Paza (4. t., 1890. - 1895.) potječu iz kopije Povijesti Sahaguna, koja je bila u samostanu San Francisco de Tolosa, Španjolska. ) i Joaquín Ramírez Cabañas (5 svezaka, 1938).
Najcjelovitije izdanje na španskom jeziku je izdanje oca Ángel María Garibay K., s naslovom Opšta istorija stvari o Novoj Španiji, napisao Bernardino de Sahagún i na osnovu dokumentacije na meksičkom jeziku koju su sakupili domoroci (5 svezaka, 1956).
