Blagdan mrtvih u Huasteci iz Hidalga (Xantolo), iznenađuje svojom bojom tokom godina. U Macustepetli, Huautli, Coatlili, Huazalingu, Huejutli i Atlapexcu proslava je sveta. To su utisci (zlosretnog) putnika zaljubljenog u svjetlost, ukus hrane, muziku i panteone ovog područja. […]
Blagdan mrtvih u Huasteci Hidalgo (Xantolo), iznenađuje svojom bojom tokom godina. U Macustepetli, Huautli, Coatlili, Huazalingu, Huejutli i Atlapexcu proslava je sveta.
To su utisci (zlosretnog) putnika zaljubljenog u svjetlost, ukus hrane, muziku i panteone ovog područja.
Nikad to ne očekuješ tako brzo. To je uvijek iznenađujuće. Ali tu je, vreba, zavodi, zove, skriva se iza pojava i pokazuje se maskiran u brojne nasmijane maske koje podučavaju i skrivaju, poput onih koje nose na ples za praznike.
Jednog popodneva zatečen sam nespremno, baš kao što sam se zabavljao zabrljavši rutinu; rastresen. Uvijek se dogodi ista stvar kad se dogode važne stvari: uhvatite se; kao kad se zaljubite, iznenada vas okruži živahna svjetlost i zapuše snažni vjetar, a vi to ne možete prestati gledati i osjećate kako vaši temelji melju ... i počinjete živjeti u suprotnom: počinjete živjeti i umirati.
Moja greška je bila što nisam to prepoznala na vrijeme. Privlači vas i odbija, smiješi vam se i čini vašu dušu zabavnom. Već ste se izgubili, nećete to moći izbjeći: počinjete umirati i živjeti.
U tom trenutku prisjetio sam se vremena kad sam vidio mjesec kako zalazi iza planina, noći kada sam se prepustio do najveće punine, dana kada sam uživao do krajnjih granica u dobro posluženom i ukusnom jelu ... Jesam li uspio ukrasti njegove užitke iz života?
Podijeljeni su pokloni koji se povremeno nude, i to je bilo jedino što sam mogao spakirati za promjenu adrese, u nadi da naknada za višak prtljage nije visoka.
Kad je došao taj trenutak, imao sam viziju izbora pravog mjesta:
Tianguistengo, blizu Tlahuelompe, glavnog grada zvona. Uspjeh je bio insistirati. Na vrhu planine u Huasteci iz Hidalga, neodgonetljiva granica s planinama, na vrhu vulkanskog čvora gdje je vrijeme vlažno, svježe, s rosom na krilima insekata. Na tom raznobojnom groblju s kojeg, za vedrih i vedrih dana, možete vidjeti planine sa snijegom s jedne strane, a kad se usudim pogledati u nebo, imam ga bliže i to mi omogućava da letim i lebdim s vremena na vrijeme.
Imam dodatnu prednost. Svakih trinaest mjeseci dođu plešući pomalo vrtoglavo, ali uvijek s poštovanjem da me probude da pređem na drugu stranu. Nostalgija je jeftina.
Žene vrte cvijeće kako bi ih objesile uz konfete, pripremaju hranu za posluživanje u svježe skuhanim glinenim posudama, ukrašavaju oltare tropskim voćem i pale svijeće i kopal.
Pažljivo pripremaju zabavu. Prvo prime mališane, anđele i daju im samo susamske tamale i slatkiše dok pjevaju mañanitas: "... danas, jer je dan mrtvih, ovako vam ih pjevamo ...".
Tada na vrijeme dolazimo do starijih. Fosforescentna staza obložena je žutim listovima nevena, na takav način da se čovjek ne izgubi ... memorija slabi i treba je osvježiti. Pored toga, pogled počinje prestajati biti zaslijepljen svjetlošću ... čovjek hoda, pluta, prateći polarni sjaj, odraz sedam iskrivljenih boja koje će uskoro izblijedjeti, srebrna svjetlost snova i maštanja i prozirnost kiše kada je u redu i ne može se osjetiti.
Postoji još jedna velika pomoć: glasovi koji neustrašivo pjevaju melodije koje nježno prodiru s radošću i upornošću.
Kakvo zadovoljstvo čuti ih! Tada čovjek počne kolebati od nostalgije.
Zavodljivi glasovi koje čovjek napokon ne može zaboraviti. Za što? Zašto bih? Oni su iz prošlosti, oni su tjelesni, oni su uporni, oni su puffs iz drugog života. Glazba je neodoljiva, limena glazba i bubnjevi koji zovu i zovu i na kraju se uključuju ... zabava je spremna i radost je ići s ostalima, onima koji su ostali, a da to ne osjećaju.
Vratite se i pojedite one tamale, one ogromne, sjajne, sladostrasne tamale (zacahuil), praćene čokoladom s vodom. A onda nekoliko pića sotola ili pulquea ... i uđite na zabavu, pogledajte uspomenu na gotovo nepoznate osobine, udubite se u ono što se zvalo ljubav i pustite sjenama oblaka da povremeno uđu u trag istinskim karakteristikama te nepromjenjive maske, nesrećama vjetra koji maskirano plešu i ne prestaju sve do dana San Andrésa, krajem novembra.
Kad smo iscrpljeni plesom, plesom, hipnotiziranjem glazbe i loncima s hranom koji se počinju rjeđe pojavljivati, govor počinje brže i izdajnički navigirati, ali uzbudljiviji i izdajnički, ali uzbudljiviji i izdajnički uzroci. iznenađujuće. Pitaju me često i bočno.A kakav je život ovdje tako blizu Bogu i još uvijek tako daleko od gringosa? To je kontinuirano, sinhronizirano i skladno vrijeme s osmijehom djece i pogledom šamana. To je spoljna spirala, široka, nepregledna; panoramski pogled na kišnu šumu, rijeke, špilje, antene insekata i zečje uši.
Zadovoljstvo je razgovarati bez žurbe i sa većim šokovima o ukusu zemlje, boji mraka, prigušenom jeci koraka stoke, mladim i divljim, starim i vedrim čežnjama. Vratite se i nikad se nemojte prestati iznenaditi pukotinama, škripama i kvrgama koje skrivaju bore i ožiljke ... poput zemlje koja se s vremena na vrijeme ne natapa.
