Bilo je to 1882. godine kada je prva grupa talijanskih izbjeglica stigla u Meksiko koja je osnovala poljoprivredne kolonije Chipilo i Tenamaxtla; oni su preživjeli izlijevanje rijeke Piave zbog koje su mnogi ljudi ostali bez krova nad glavom
Chipilo je gradić smješten 12 km jugozapadno od grada Puebla, na autoputu koji vodi do Oaxace i 120 km od Mexico Cityja.
Zauzima dio plodne doline Puebla, sa polusuhom i umjerenom klimom, pogodnom za sjetvu žitarica, voća, povrća i stočne hrane za uzgoj živine i goveda i svinja. Pretežno zanimanje je poljoprivredno mlijeko.
Za sada u Chipilu ne postoji ništa po čemu se razlikuje od mnogih gradova u našoj zemlji, osim ako uzmemo u obzir odiseju njegovog osnivanja, njegove marljive stanovnike i egzotičnu ljepotu njegovih plavokosih žena.
Jednog maglovitog jutra Alfredo i ja napustili smo Mexico City za ovaj kutak naše provincije, sa svrhom da napravimo izvještaj o tom Chipilu "nepoznatom" većini Meksikanaca.
Zora je 23. septembra 1882. godine, a prve zrake sunca obasjavaju Citlaltépetl svojim višegodišnjim snijegom koji okrunjuju njegov vrh. To se čini dobrim znakom za talijanske imigrante iz različitih dijelova njihove zemlje koje je do nove domovine odveo atlantski parobrod iz luke Genova. Njihova sudbina, da osnuju poljoprivredne kolonije u Chipilu i Tenamaxtli u okrugu Cholula, Puebla, za njih je zagonetna kao i budućnost koja ih očekuje.
Uzvici radosti zbog dolaska, za razliku od vanjskih prije godinu dana (1881.), puni bola i očaja kada je njihove kuće i polja odnijela rijeka Piave koja se izlila u proljetnoj otopljenju dok je trčala prema Jadran.
Stanovnici tih gradova saznali su da Meksiko otvara oružje da ih primi kao radne ljude, da naseli određene regije pogodne za poljoprivredu, i iako je bilo javno poznato da su neki brodovi već otplovili u tu američku državu noseći ljude kako bi pronašli kolonija u raznim dijelovima zemlje, ono što pristigli emigranti nisu znali bilo je da su i njima i onima koji su prije otišli emigrantski agenti opisali nestvaran Meksiko.
Nakon pristajanja broda u luci Veracruz i nakon što je obavljena sanitarna inspekcija zakona, svi su pohrlili da poljube to zemljište prvi put i da zahvale Bogu što ih je sigurno doveo u novu domovinu.
Iz Veracruza su putovanje vlakom nastavili do Orizabe.
Povorka je nastavila putovanje vozom i stigla do Cholule, a zatim Tonanzintle. Prošli su kroz raskošne zemlje Haciende de San José Actipac i San Bartolo Granillo (Cholula), potonjem dodeljenom da se naseli; Međutim, zbog ličnih interesa političkog poglavara regije, ove su zemlje zamijenjene za manje plodne od Chipiloc Haciende. Napokon, nakon svog uznemirenog egzodusa, stigli su u „Obećanu zemlju“, stigli su u svoju zemlju, u svoj dom i na vrh sreće našli su ugodno iznenađenje: neke porodice iz Chipiloca već su bile naseljene u Haciendi de Chipiloc. kvart „Porfirio Díaz“ u državi Morelos.
U subotu, 7. oktobra 1882. godine, na dan svetkovine Virgen del Rosario kojoj su doseljenici posebnu pobožnost, svi su se okupili u kapeli haciende i u jednostavnoj, ali nezaboravnoj ceremoniji, službeno je osnovana kolonija Fernández Leal. u čast inženjera Manuela Fernándeza Leala, službenika meksičkog Ministarstva za razvoj, i jednoglasno su odlučili da se iz godine u godinu taj datum slavi kao godišnjica osnivanja kolonije u Chipilocu.
Nekoliko dana nakon završetka proslave inicijacije nastajuće kolonije, vrijedni imigranti započeli su svoj titanski posao na pretvaranju gotovo sterilnih polja prekrivenih tepetatom u zemljišta pogodna za poljoprivredu.
Usporavanje autobusa u kojem smo putovali i sve veća parada zgrada ispred mog prozora vratili su me u sadašnjost; Upravo smo stigli u grad Puebla!
Izašli smo iz vozila i odmah se ukrcali u drugi autobus da bismo preko Atlixca krenuli do grada Chipilo. Nakon 15-ak minuta putovanja stigli smo do odredišta. Lutali smo ulicama grada i slikali ono što nam je najviše privuklo pažnju; Ušli smo u objekt da popijemo piće, srećna odluka, jer smo tamo zatekli toplu provincijsku dobrodošlicu.
Gospodin Daniel Galeazzi, stariji čovjek tanke bijele kose i velikih brkova, bio je vlasnik radnje. Od početka je primijetio naše namjere izvještavanja i odmah nas pozvao da isprobamo ukusni sir "oreado".
Mangate, mangate presto, questo é un buon fromaggio! (Jedi, jedi, to je dobar sir!)
Nakon što smo čuli ovaj neočekivani poziv, pitali smo ga je li Italijan, a on je odgovorio: „Rođen sam u Chipilu, Meksikanac sam i ponosan sam što sam jedan od njih, ali imam italijansko porijeklo iz grada Segusino iz regije Veneto (sjeverna Italija ), kao i većina predaka stanovnika ovdje. Usput, "živo je dodao gospodin Galeazzi", tačno ime nije Chipilo, već Chipiloc, riječ nahuatlskog porijekla koja znači "mjesto gdje voda teče", jer je davno kroz naš grad tekao potok, ali s vremenom i prema običaju, uklanjali smo konačno "c" iz Chipiloca, možda zato što fonetski zvuči kao talijanska riječ. Kada su se doseljenici doselili, na istočnoj strani brda ovog mjesta bila je vodena rupa koju su krstili kao Fontanone (Fuentezota), ali je ona nestala, isušena urbanizacijom grada.
Polako su se okupili neki članovi porodice Galeazzi, kao i neki prelijepi klijenti. Mladić, član porodice, koji je posvetio veliku pažnju našem razgovoru, umiješao se u njega i odmah prokomentirao:
„Inače, tokom proslave prve stote godišnjice osnivanja Chipila, himna Chipila objavljena je u javnosti, koju je sastavio gospodin Humberto Orlasino Gardella, kolonist odavde i koji je nažalost već preminuo. Bio je to vrlo emotivan trenutak kada su stotine grla intonirale s dubokim osjećajem svoje stihove koji odražavaju odiseju imigranata na putu iz Italije da osnuju ovu koloniju i zahvalnost Meksiku na dobrodošlici. "
"Pokušali smo održati određene tradicije na životu", umiješao se gospodin Galeazzi i odmah s živošću dodao da je ova vrsta sira koju smo uživali popraćena tradicionalnom palentom, tipično originalnim jelom iz sjeverne regije Italije.
Jedna od lijepih mladih dama koja nas je pratila stidljivo je dodala: „Ostale popularne manifestacije naših djedova i baka također su ostale.
„Imamo, na primjer, tradiciju laveccije mordane (stare mordane) ili jednostavno onakvu kakvu je ovdje poznajemo, paljenje lavecije (spaljivanje starice), koja se slavi 6. januara u 8 sati noću. Sastoji se od izrade lutke u prirodnoj veličini od različitih materijala i paljenja da bi se spalilo na zaprepaštenje djece koja ne gube detalje. Tada, kao što izlazi iz ostataka te već spaljene figure, mlada žena u regionalnoj nošnji pojavljuje se kao po "čarobnoj umjetnosti" i počinje dijeliti djeci poklone, slatkiše i druge predmete. "
Gospodin Galeazzi nam govori o igri boćarske lopte: „To je drevna igra koja se od davnina igrala na mediteranskom području. Čini mi se da je nastao u Egiptu, a kasnije se proširio širom Evrope. Igra se odvija na krcatom zemljanom terenu, bez trave. Koriste se kuglice za boćanje (drvene kuglice, sintetički materijal ili metal) i manja kuglana od istog materijala. Zdjele se moraju baciti na određenoj udaljenosti i pobijedi onaj koji uspije približiti kuglanje zdjelama.
Dok je razgovarao, gospodin Galeazzi je prekapao po jednoj ladici prodavnice; konačno, uzeo je isprintani list i pružio nam ga govoreći:
„Dajem vam kopiju prvog broja časopisa Al baúl 1882, biltena o sociokulturnom životu Chipila, koji je distribuiran među njegovim stanovnicima u martu 1993. Ovaj informativni organ rezultat je književne suradnje nekoliko zainteresiranih doseljenika u očuvanju i venecijanskog dijalekta i lijepih tradicija koje smo naslijedili od svojih predaka. Uloženi su svi napori kako bi se ova komunikacijska veza nastavila do danas. "
Zahvalivši se svim domaćinima na ljubaznosti, oprostili smo se od njih popularnim ¡ciao! -Om, ne prihvativši njihov prijedlog da se popnemo na Cerro de Grappa, oko kojeg se grad proširio. Činilo se da razmišljamo o šumovitom ostrvu među morem građevina.
Tijekom našeg uspona prošli smo zanimljiva mjesta: staru Haciendu de Chipiloc, sada osnovnu školu Colegio Unión, u vlasništvu časnih sestara salezijanaca; društvena soba Casa D’Italia; osnovna škola Francisco Xavier Mina, koju je sagradila vlada (inače, ovo ime grad je službeno dobio 1901. godine, ali je opstao uz odobrenje njegovih stanovnika, Chipilo).
Kad smo postigli svoj cilj, dobro obrađena polja i crvenkasti krovovi grada raširili su se pred našim nogama poput šahovske ploče, izmjenjujući se s određenim šumovitim predjelima, a na horizontu i grad Puebla.
Na vrhu brda nalaze se tri spomenika. Dvije od njih, ukrašene klasičnim religioznim skulpturama: Presvetog Srca Isusova i Djevice od krunice; treći najjednostavniji, sa stijenom pravilnih dimenzija u gornjem dijelu. Sva trojica odaju emocionalnu počast italijanskim vojnicima koji su pali u bitci tokom „Velikog rata“ (1914. - 1918.) na obalama rijeke Piave i na Cerro de Grappa. Iz toga proizlazi stijena koja krasi posljednji spomenik, koji je u zemlju donio kraljevski brod Italia u novembru 1924. Suočen s tom izolacijom i apsolutnom tišinom, koju je s vremena na vrijeme prekinuo tihi šapat vjetra, probudio se Želim odati počast onima koji znaju kako umrijeti zarad toga i zahvaliti Bogu što je građanin tako gostoljubive zemlje.
