Dr. Adolfo Schmidtlein rođen je u Bavarskoj 1836. godine. Njegova naklonost klaviru zasigurno je pomogla njegovoj vezi s Gertrudis Garcíjom Teruel, s kojom se oženio 1869. godine, jer su obojica igrali četiri ruke zajedno.
Imali su četvero djece tokom 6 godina boravka u Puebli, a kasnije su se preselili u Mexico City.
1892. godine doktor je putovao sam u Njemačku, da bi ponovo vidio oca i više se nije vratio. Te godine je tamo umro od respiratorne bolesti.
Na svom prekookeanskom prelazu 1865. iz Francuske u Veracruz, Adolfo Schmidtlein pruža zanimljivu činjenicu: „Zanimljivo je koliko ljudi čini naše društvo na brodu, ne računajući na puk koji ide tražiti svoju sudbinu u Meksiko, rudare, inženjeri, zanatlije, čak i Italijan koji će u Meksiku predstaviti bebe svilene bube; izreka svih je da ako se Carstvo održi, tada ćemo postati neko “. (Zapravo, naš liječnik nije došao u Meksiko vođen svojim političkim uvjerenjima, već u potrazi za profesionalnom i ekonomskom srećom).
Upečatljiv je bio Njemački klub Veracruz, puno carstvo Maximiliana: „Hotelijer je bio iz Elzasa. Nijemci, kojih u Veracruzu ima mnogo i koji svi imaju dobar posao, podržavaju cijelu kuću s bibliotekom i bilijarom, čudan je dojam naći tamo njemačke časopise, sjenice u vrtu itd. ... imali smo vrlo ugodnu noć; Morali smo puno razgovarati o zemlji, pjevale su se njemačke pjesme, posluživalo se francusko pivo i razišli smo se kasno u noć.
U toj je luci naš epistolarni autor izvršio terensku istragu žute groznice koja je svakog ljeta odnijela toliko života, posebno od stranaca. Nebrojene obdukcije su izvršile i sastavile izvještaj o vojnoj superiornosti. Od njegovog transfera u Pueblu, ova je priča izvanredna: „Putovanje meksičkom diližansom predstavlja avanturu prepunu prepreka. Zaprežna kola su teška kočija u koja na malom prostoru mora biti smješteno devet osoba, vrlo skučena. Ako se prozori otvore, prašina vas ubija; ako se zatvore, vrućina. Ispred jedne od ovih kočija zakačeno je 14 do 16 mazgi koje su u galopu krenule strahovito lošom kamenom stazom, a da nemaju milosti ili sažaljenja za one koji su unutra. To su dvojica kočijaša: jedan od njih šiba dugačkim bičem po siromašnim i neizrecivo otpornim mazgama; drugi baca kamenje na mazge, one vrste iz vreće koju je donio isključivo u tu svrhu; svako malo izađe i pokuca na obližnju mazgu i popne se natrag na sjedalo, dok kočija nastavlja u galopu. Mazge se mijenjaju svaka dva ili tri sata, ne zato što se svaka dva ili tri sata stigne u grad ili neko naseljeno mjesto, već uglavnom u dvije kolibe koje tamo postavlja engleska kompanija, a koja obrađuje svu poštu. Tijekom promjene mazgi, kao u kući "Thurn and Taxis", na tim se postajama može dobiti voda, pulka, voće, a iako su prve dvije strašne, služe za osvježavanje uzavrelog i prašnjavog putnika.
U glavnom gradu Puebli, vojni liječnik Schmidtlein imao je neke vrlo neprivlačne dužnosti. „Stranku Juarez čine dva elementa: ljudi koji se bore za političko uvjerenje protiv cara i niz podlih lopova i lopova koji kradu i pljačkaju pod štitom ljubavi prema zemlji sve što pronađu na svom putu . Protiv potonjeg se poduzimaju radikalne mjere, ne prođe tjedan dana da nekoliko gerilaca nije strijeljano u dvorištu vojarne. Stravičan postupak. Smjestili su čovjeka uza zid; Devet vojnika puca na daljinu od deset koraka kada prime naredbu, a zapovjednik mora otići vidjeti je li pogubljena osoba mrtva. Vrlo je impresivna stvar vidjeti osobu zdravu minutu prije, a sljedeću mrtvu! " Jezik doktora nas locira u njegovom načinu razmišljanja. Bio je imperijalista i nije baš volio Meksikance. „Meksiko u dobar položaj može dovesti samo tron poduprt bajunetima. Lijenosti i indolenciji nacije potrebna je gvozdena ruka kako bi oživjela mase.
"Meksikanci imaju reputaciju okrutnih i kukavičkih. Prije svega, to je vrlo popularna igra koja ne nedostaje ni na jednom odmoru. Pod općim aplauzom, od mladog do starog, živog pijetla objese za noge spuštene glave na takvoj visini da jahač koji galopira odozdo dosegne tačno da bi rukama mogao uhvatiti vrat pijetla. Igra je sljedeća: 10 do 20 konjanika, jedan za drugim, galopiraju ispod pijetla i čupaju mu perje; životinja zbog toga postaje bijesna i što je bijesnija, to publika više plješće; kad je dovoljno mučen, ide se naprijed i zavrti pijetlu vrat. "
Doktor Schmidtlein bio je vrlo iskren s roditeljima, u pogledu njegovih profesionalnih ambicija: „Sada sam već liječnik za nekoliko prvih porodica (iz Pueble) i moja klijentela se povećava iz dana u dan, pa sam odlučan, ako Stvar ostaje ovakva, biti vojni liječnik samo dok nisam bio siguran da ću moći živjeti kao civilni liječnik ... Stupanj vojnog ljekara bio je taj kojim sam mogao putovati bez plaćanja ”.
Političke uspone i padove nije bilo briga: „Ovdje nastavljamo živjeti vrlo tiho, a što se mene tiče, hladnokrvno vidim šta se događa oko mene, ako se cijela stvar sruši, izaći će iz pepela vojnog liječnika, feniks njemačkih ljekara, koji će vjerovatno u svakom pogledu ići dalje nego ako nastavi u uniformi. „Imperijalisti sami više ne vjeruju u stabilnost Carstva; za siromašnu zemlju ponovo započinje sat rata i anarhije. Mirno vidim sve i nastavljam da liječim najbolje što mogu. Moja klijentela se toliko povećala da mi više nije moguće služiti ih pješice i već sam naredio da mi kupe auto i konje u Meksiku.
Do decembra 1866. Schmidtleinov imperijalizam je splasnuo: „Carstvo se bliži žalosnom kraju; Francuzi i Austrijanci se pripremaju za odlazak, car, koji ne razumije ili ne želi razumjeti situaciju u zemlji, još uvijek ne razmišlja o ostavci i ovdje u Puebli lovi leptire ili igra bilijar. Prošlo je vrijeme kada je mogao podnijeti ostavku iz prividne pogodnosti, pa će se stoga morati diskretno povući iz zemlje, koja je ostala u pustoj situaciji nego kad ju je posjedovao.
„Da bi se privukli ljudi za carsku vojsku, izazivaju se prisilne revolucije i jadni Indijanci bivaju zarobljeni i vezani u konopcima od 30 do 40 pojedinaca, vođeni poput stada životinja u vojarnu. Ni jedan dan bez prilike da svjedočim ovom odvratnom spektaklu. I s takvim pukom, konzervativna stranka planira pobijediti! Jasno je da prvom prilikom siromašni zatvoreni Indijanci pobjegnu. "
Ova zbirka pisama Adolfa Schmidtleina sadrži mnogo porodičnih podataka koji su u to vrijeme zanimali samo one koji su to uključili: zabavljanje, ogovaranje, nepravde u porodici, nesporazumi. Ali ima i mnogo vijesti koje ga i danas zanimaju: da su se vjerska vjenčanja uglavnom slavila rano ujutro, u 4 ili ujutro; da su se u Puebli koristila samo dva obroka, u 10 ujutro i u 6 popodne; da su se ovdje do šezdesetih godina prošlog vijeka na Božić postavljale samo jaslice i da su se sedamdesetih godina počele koristiti drveće i pokloni, zbog evropskog utjecaja; U svakom slučaju, ovdje su se prodavale karte za lutriju Havane, što je, inače, našem autoru bilo jako drago.
Njegova germanska hladnoća primila je određenu jezu od Latinasa: „Dame iz kuće često vam se prvi put rukuju, što je za Europljane u početku pomalo čudno, baš poput pušenja dama. Zaista izgleda vrlo znatiželjno kada, elegantno odjeveni u bijelo ili crno, izvade cigaretu iz torbe, kolutaju je prstima, zamole komšiju za vatru i zatim im s velikom vještinom polako propuštaju dim kroz nos. "
Međutim, doktor nije prigovorio kući svog budućeg tasta: „... dvije noći u sedmici u obitelji Teruel, gdje sam primljen vrlo dobro i sa pravim ukusom, sjedim u udobnim američkim foteljama i pušim cigare starog Teruela ... "
Svakodnevni život u Puebli, slučajno, opisuje Schmidtlein: „Upečatljiv je veliki broj vozača koji se odijevaju u popularnu meksičku haljinu: veliki šešir sa zlatnim obrubom na obodu, kratka tamna jakna, antilop jahaće hlače i na njemu životinjske kože; ogromne ostruge na žutim kožnim čizmama; u sedlu neizbježni laso i sam konj prekriveni krznom galopiraju ulicama na takav način da bi policajac Bayerna protestirao. Nepoznatiji utisak ostavljaju čopor i tegleće životinje koje su donijele porodice Indijanaca ružnih lica, lijepih tijela i gvozdenih mišića. Da se na ulicama mali stanovnici njihovih skalpova izlizavaju, da je izvanredan utisak koji daju o njihovoj prirodnosti, bez skromnosti izlažu svoje najjednostavnije haljine i čini se da ne znaju krojačke račune!
"Uzmimo pored aspekata gore spomenutih ulica, nosača vode karakteristične za Meksiko, prodavače i prodavače voća, redovnike odjevene u sve boje sa kapama poput doktora seviljskog brijača, dame sa svojim velovima i njihove molitvenik, austrijski i francuski vojnici; tako da ćete dobiti prilično slikovitu sliku ”.
Iako se oženio Meksikankom, ovaj njemački liječnik nije imao najbolji dojam o našim ljudima. „Mislim da je grad slabiji, ima više dana za vjerske praznike. Prošli petak proslavili smo dan Marije Dolores; Većina porodica postavi mali oltar koji ukrašavaju portretima, lampicama i cvijećem. U najbogatijim kućama misu pjevaju ljudi koji nemaju nikakve veze s Crkvom, a ove noći porodice odlaze od jedne do druge kuće da bi se divile svojim oltarima; Svugdje postoji muzika i puno lampica koje daju zemaljski okus ovoj modernoj pobožnosti, kao što je to bilo učinjeno u antičko doba u Efezu. Poslužuju se gazirani ananas, što je po mom mišljenju najbolje od svega. " Već znamo da naša telurska slava nije ništa novo: „Buka u pozorištu kada se osjetio prvi potres potres neću je zaboraviti u danima svog života. U stvarnosti se ništa nije dogodilo, i kao i uvijek u tim prilikama, previranja i nemiri bili su gori od samog zemljotresa; prema izrazito meksičkom običaju, žene su pale na koljena i počele moliti krunicu. "
Schmidtlein je postao visoko društvo, kako u Puebli, tako i u Meksiku. U ovom gradu bio je predsjednik Njemačkog kluba, povezanog s ambasadorom. „Prije nekoliko dana se oženio naš ministar grof Enzenberg i inače njegova nećakinja; on ima 66 godina, a ona 32; ovo je dalo mnogo materijala za razgovore. Vjenčanje se održalo u kapeli kuće nadbiskupa Meksika, uz prethodno odobrenje pape. Bilo je po običaju u 6 ujutro; pozvani su samo diplomatski kor i gospoda Félix Semeleder i jedan server. Nije nedostajalo crkvene pompe ili uniformi. "
Uprkos teutonskom karakteru, imao je smisao za humor. Za svoj ured rekao je: „Mesingana ploča s mojim imenom privlači nesretnike da padnu u zamku. U prvoj sobi čekaju, u drugoj se kolju. "
Freud navodi da kada osoba naglašeno ekstrovertira neki osjećaj, najverovatnije će upravo suprotno dominirati njegovom podsviješću.
Schmidtlein je, u raznim pismima, rekao: „… Nisam zaručen, niti sam oženjen, niti sam udovac, sretan sam što zarađujem dovoljno da mogu živjeti sam i ne želim živjeti od novca bogate žene.
"Budući da vam se čini da vijesti o mom braku čitate s nelagodom, uvjeravam vas opet da nisam zaručena, iako svi moji prijatelji i ja razumijemo da bi brak jako ugodio mojoj klijenteli ..."
Istina je da im je punac, već oženjen Gertrudisom, dao kuću u Puebli, a kasnije im je kupio u Meksiku, da budu susjedi.
