AVANTURE U DOLINI NAVOJOA, SONORA

Send

Čim smo napustili aerodrom i bez mnogo zaobilaznih putova, jer su tamo na sjeveru, rekli su mi: "trka je već dobro pripremljena za to".

Iako prije putovanja zapravo nismo razgovarali puno više, on je samo obećao da će živjeti u nezaboravnoj avanturi. U svakom slučaju, nisam znao o čemu se radi, koliko god se trudio, nisam mogao zamisliti kolika bi to mogla biti trka niti koliko bi mogli biti postavljeni, ali tek sam htio saznati.

Daleko od očiju daleko od srca

Kad smo stigli do hotela, sreli smo Jesúsa Bouveta, koji vodi klub Lobo Aventurismo u Navojoi, i samo kad sam vidio bicikl koji je nosio, znao sam da je "trka" zaista dobro postavljena. Zajedno s Carlosom i Panchom planiramo rutu, rasporede i potrebnu opremu za našu ekspediciju. Za manje od pola sata bilo mi je jasno da ovdje, osim čili papričice i ječma, imaju i okus avanture. Možda je to stereotip, ali bilo mi je teško zamisliti farmera ili agronoma kako silaze sa svog kamiona - šešira i dobro postavljenih čizama - kako bi se opremio do zuba i izašao pedalirajući svoj bicikl s potpunim ovjesom.

Pod savjetima nema varanja

Dogovorili smo se o planu puta i svim logističkim detaljima. Teški rekviziti: kajaci, konopi, brdski bicikli i konji, kao i sitni detalji, krema za sunčanje, repelent i zalihe za svaki izlet. Tada se postavilo pitanje: koliko nas ima? Što bi moglo biti: koliko ih možemo smjestiti? I je li tako, dok su brojali, mogao sam se sjetiti samo riječi svog prijatelja, "trka je dobro postavljena" ... Nikad nisam vidio takav entuzijazam, zaista sam ostao bez riječi.

1. dan Ušće Moroncarita, raj za ptice

Potrebna su nam tri kamiona da bismo mogli prevesti osam kajaka - uglavnom dvostrukih i trostrukih - do luke Yávaros, poznate ne samo po srdelama, već i po prirodnim ljepotama svoje okoline. Počeli smo veslati kroz lavirint mangrove, koji je utočište za hiljade stanovnika i migrirajućih morskih ptica, stotine branta, čaplji, ždralova, bijelih i smeđih pelikana, patki (lastavica i ćelav), žlica žlica, raznih vrsta galebova, fregate i morski pijetlovi lepršaju u svakom kutku ovog mjesta. Nikad nisam vidio toliko ptica zajedno. Veslati nije previše tehnički na otvorenim potezima mangrove, ali usput postoje neke grane na kojima morate manevrirati precizno, ne samo zbog rizika da se ne zakačite između grana, već zato što i najmanja gužva može izazvati napad oko 5.000 komaraca, što se ne preporučuje. Da biste vidjeli ptice, važno je veslati u tišini, inače je gotovo nemoguće prići.

Toliko smo uživali u ovom prelijepom mjestu da smo odlučili izdržati „špicu“ - u kojoj komarci dominiraju svime - svjedočeći zalasku sunca, što je u ovom regionu pravi spektakl. Inače, strast kojom je Špiro zabilježio ponašanje ove raznolikosti ptica zaista je zarazna do te mjere da se svi borimo da koristimo njegov rezervni dvogled, jer dvogled ne pušta ili greškom, a to je kroz njegova pedantna studija - do danas je registrirala 125 vrsta ptica - uspjela je uključiti poslovni sektor Huatabampa u stvaranje Fundación Mangle Negro, AC

2. dan U potrazi za morskim lavom

Sljedećeg jutra ustali smo rano da bismo se vratili u istu luku, ovaj put da plovimo morem u potrazi za morskim lavom koji sezonski naseljava ove obale. Iako su mali vučjaci, vrlo su atraktivni zbog društvenog ponašanja koje su ti sisari pokazali u prisustvu ljudi. Veslali smo duž zapaljenog mosta i prolazili pored ukletih litica i nema sreće. Tada je Špiro rekao: "Nema šanse, idemo na plažu da vidimo ima li glupih ptica", što mi se nije činilo baš obećavajućim, ali ubrzo sam izašao iz svoje greške. Kako smo se približavali, počeo sam razaznavati mjesto na plaži koje se činilo da se proteže na oko 50 ili 60 metara. Zaista, tamo je bilo mnogo ptica, stotine, možda i hiljadu, i na moje iznenađenje to nije bilo naše odredište. Nekoliko kilometara kasnije bili smo ispred velike zakrpe, duge oko 400 metara, koju su formirali kormorani i plave noge sisa. Pancho mi je rekao da me tamo čekaju jer čim stavim nogu u pijesak odletjet će, a tako je i bilo, čim sam sletio jata od 100 do 200 ptica započela su odjednom, poletjela jedna za drugom u spektaklu bez premca. Za nekoliko minuta plaža je bila pusta.

Uprkos struji protiv nas, koja nam je otežala povratak, ipak smo zastali da bismo promatrali gnijezda kamenica koje se, vrlo dobro zakamuflirane, mogu naći nekoliko metara od obale. Neposredno po dolasku sreli smo porodicu dupina koja se hranila ispred plaže, što je poslužilo da putovanje završi procvatom.

Najviši vrh u dolini
Svakom bi bilo dosta jutarnjeg veslanja, ali uspon na najviši vrh u dolini već je bio zakazan, pa smo nakon dobrog obroka otišli do Etchojoe, gdje se ističe usamljeni planinski lanac od sedam vrhova: Bayajórito, Moyacahui , Junelancahui, La Campana, Oromuni, Totocame i Babucahui, među kojima je Mayocahui najviši (visok 150 metara), iako ne predstavlja veliki izazov, pogled s vrha se itekako isplati. Planina je prepuna različitih vrsta kaktusa i meskita, koje koriste različite vrste ptica, poput pustinjskog djetlića, plave laste, sjevernog rova i najvišeg zračnog predatora, sokola peregrina.

3. dan Čelični konj

Ideja rančera u kratkim hlačama od likre koji pedalira brdski bicikl još je uvijek bila pomalo čudna, ali Jesús i Guillermo Barrón više nisu mogli podnijeti poriv da mi "daju obraze" na stazama koje su i sami trasirali unutar Rancho Santa Cruza. Ko bi rekao da je Memo državni prvak i jedan od najistaknutijih nacionalnih vozača u master kategoriji? Drugim riječima, prijatelj jako udara po ovome. Generalno, oni koriste praznine koje stoka ostavlja za vrijeme prolaska kroz planine, koje se moraju periodično održavati, jer iako ovdje korov ne raste kao na jugu Republike, sudar s mesitom ili nekom vrstom kaktus bi mogao postati najgora noćna mora svakog biciklista. Pejzaž se dramatično mijenja sa godišnjim dobima, pa se tragovi uvijek razlikuju. U kišnoj sezoni zelenilo puca u svakom uglu; a u suši se smeđe grane stapaju s bojom zemlje i lako se izgubiti na stazama. Špiro i ja dugo smo pokušavali pronaći tragove jubilarne staze, kamo su ostali otišli. Bila je to vrlo čudna senzacija, jer smo ih mogli čuti, ali ne i vidjeti, bilo je kao da su kamuflirani četkom.

4. i 5. dan Tajna San Bernarda

U ovoj fazi putovanja bio sam dobro uvjeren da ovaj kraj nudi avanturu za sve ukuse, ali nisam znao da me čeka još jedno iznenađenje. Carlos mi je puno rekao o ljepoti San Bernarda, sjeverno od Álamosa, gotovo na granici s Chihuahuaom. Nakon par sati putovanja, kamion s Lalom, Abrahamom, Panchom, Špirom i ja konačno smo se zaustavili ispred hotela Divisadero, u centru San Bernarda, gdje su nas već čekali Lauro i njegova porodica. Nakon ručka ekspedicija je započela. Bio je to raj nevjerovatnih kamenih formacija! Kad smo se vratili u hotel, već su nam organizovali pečenu govedinu u društvu gradskih vlasti. Sutradan smo krenuli, neki na konjima, a drugi na mazgama, kroz kanjon poznat kao Los Enjambres, što je pravi spektakl.

Ovim je naše putovanje završeno, vrlo zahvalni što smo podijelili nezaboravne trenutke sa onima koji su nas dočekali i pokazali nam ovaj 100% meksički raj za avanturiste u srcu.